Prema logopedici Galić-Jušić (2004.) teškoće u čitanju odnose se na brzinu i preciznost čitanja i na razinu razumijevanja pročitanog. Djeca s disleksijom dugo slovkaju, zadržavaju naviku tihog izgovora riječi pri čitanju, ne čitaju tečno. Slušajući ih kad čitaju naglas, imamo dojam da ne uočavaju točke kao znakove razgraničenja rečenica. Ritam i način čitanja uglavnom su određeni povremenim zastojima zbog nepreciznog iščitavanja riječi, ali i odsutnošću pauze, silazne ili uzlazne intonacije kada se čitaju izjavne i upitne rečenice, što sve zajedno daje dojam netočnog, lošeg čitanja. Karakteristično za učenika s disleksijom jest zamjenjivanje slova koja slično zvuče ili slično izgledaju (d-b, b-p, i-l, š-ž, s-z,m-n, u-n) pa često riječ bio znaju pročitati dio. Zamjenjuju i riječi koje imaju sličnu osnovu (presavijanje-presađivanje), riječima dodaju nepostojeće dijelove (radoznala uspavanka- radoznavala uspavanka), skraćuju riječi (odmahivala-odmah), preskakuju slova u riječi, inverzija slova ili slogova. Nije rijetko niti gubljenje redova pri čitanju, stoga je jedna disleksična djevojčica izjavila kako ne može točno pročitati jer joj slova bježe iz knjige.
created with
Website Builder Software .