Svaka era naše povijesti za sobom vuče znanja o najpotrebnijim područjima života. Tako je na primjer prvim ljudima najbitnije bilo znanje o lovu životinja, jestivim i otrovnim biljkama, oruđu itd. Otkrivši načine komunikacije bila im je potrebna osoba koja je mogla sljedeće generacije učiti i poučavati o tadašnjim izumima i naukama. S vremenom kako su se ljudi i njigovi organizmi razvijali javila se potreba za izgradnjom mjesta koje će biti utočište dotadašnjem znanju koje su prenosile osobe različitih naziva, a iste uloge- učitelji. Sumerani, izvrsni zlatari i keramičari, prvi su došli na ideju otvaranja obrazovne ustanove. U 5. i 4. st. pr. Kr. na njihovom području stvorena je škola kao ustanova te učitelj kao temeljni nositelj odgoja i obrazovanja. Svog  učitelja oni su nazivali umia što je oznaćavalo brata, prijatelja, starijeg čovjeka koji poučava. Hebreji su učitelja nazivali rabin, a Atenjani u svojim privatnim školama didaskali. Atenjani su također imali i školu gramatista u kojoj su učitelja nazivali gramatist. Kod starih Kineza naziv bog naglašavao je strogoću i važnost te je taj naziv bio upotrebljen kako bi označili učitelja. Stari Grci imali su putujuće učitelje odnosno sofiste, dok se u Rimu koristio naziv magister.