hobi

"Tko se od nas sjeća nečega tako bliskog, ali opet tako skrivenog kao što je djetinjstvo? Stoji ono negdje pohranjeno duboko u umu i ponekad bljesne kao nenadano sjećanje. Ipak svjesno ga ne mogu dozvati. Kao da taj svijet nije bio moj. Kao da to dijete nije izraslo u ovo što sam ja sada. Djetinjstvo je zaborav. Kao davno pročitana knjiga kojoj ne pamtiš likove, osim možda glavnih junaka jer junake svi pamte. Ipak ponekad se pokušam vratiti tamo. Krenem dobro znanim cestama. No na putu me zaustavi nekakava čudnovata sila. Pa stojim i promatram sjene i oblike koji su jednom bili živi. Ne mogu dalje. Do uha mi dopre Putnik Petra Preradovića prevaljan preko očevih usana. Sjene i oblici poprime izgled naše stare dnevne sobe. Ja sjedim ocu s lijeva. On povlači cigaretu i dim mu se komeša oko brkova. Oči mu lutaju po sobi i zaustavljaju se na mojim očima. Dok gledam u njih zagrli me nekakav blaženi mir. Te njegove oči dobro su mi znane, još ih i danas srećem u ogledalu. Otac mi pripovjeda o putniku. Te rječi nisu njegove. Naučio ih je davno iz neke sada požutjele knjige. Ali lice mi je u blagom grču i meni je jasno da osjeća svaku riječ kao neku stranu ranu. Onda mi prepriča i zadnju strofu. Sjećanje prsne. Djetinjstvo se ponovo vrati u gomilu sjena i oblika. Trudim se ponovo dodirnuti nešto iz tog svijeta, ali uvijek dolazim samo do Putnika."

Ulomak je ovo iz neke stare školske zadaće u kojoj se od mene tražilo da opišem dio svog djetinjstva. Vjerojatno je ovaj ulomak zapravo najistinitije svjedočanstvo o početcima zaljubljenosti u poeziju,mene,koja se sada već usudjuje nazvati pjesnikinjom. Upravo zbog Putnika, upravo zbog očevih očiju, kroz život sam ispisala stranice i stranice raznih bilježnica mislima koje sam oduvijek s lakoćom pretvarala u stihove. Bile su to dječje naivne i razigrane misli koje su se objavljivale na posljednjim stranicama časopisa sve dok se u meni nije pojavio očekivani mladenački bunt i velika razočaranost prema svijetu bez ljepote u kojemu sam naizgled bila zatočena. Tada sam u skučenoj sobi đačkog doma, daleko od obitelji i sama u neznanom svijetu napisala "Odrastanje" - pjesmu o gubitku djeteta u sebi. Zapisala sam ju tada u smedju bilježnicu debelih korica, nimalo svjesna da će upravo ta bilježnica biti rukom ispisana verzija moje prve zbirke. Tada sam živjela na relaciji Split-Korčula i tjedno sam provodila sate i sate sama na palubi broda. Postajala sam sve svjesnija ljudi oko sebe i često sam razmišljala o istini iza njihovij lica. Upravo na palubi nastao je "Putnik", "Kad jednom prodjem pokraj tebe", "Mistika", "Tišino možeš li me čuti?", "Brod" i brojne druge pjesme za koje sam crpila inspiraciju iz putnika koji su na plastičnim bijelim klupama ispijali kavu. Nekako sam se sve više povezivala sa svojim dječjim sjećanjem i činilo mi se kao da je ono zapravo očevo proročanstvo o životu koji me čeka. Možda zato što je to sjećanje često naviralo ispred mojih očiju sada bolno i teško jer oca više nema, možda zato što je tuga ostala i meni kao posljednja veza s njim, možda iz nekog nepoznatog razloga, moja poezija prestala je reflektirati bunt i počela je poprimati sve mračniji oblik. Iz tog mraka proizišle su pjesme poput "Pokajnička fantazija", "Sudar sudbina", "Rubna stvarnost" i ostale koje su sadržajno tužne ili barem imaju sjetan prizvuk. Onda sam odjednom prestala biti putnik i vratila se na rodnu Korčulu. Nakon toliko vremena daleko od doma, bila sam stranac na ulicama po kojima sam kao dijete trčala ganjajući loptu. Ali ipak, brzo sam izgubila taj osjećaj otudjenosti i prihvatila ponovno crni otok kao nikad izgubljeni dio mene. Upravo sam na Korčuli ispisala do kraja stranice smedje bilježnice. Tu sam napisala pjesme socijalne tematike, pjesme koje su se bavile tugom, pjesme koje su pomalo ravnodušne, pa čak i pjesme o ljubavi na jedan čudan i meni svojstven način.

Smedja bilježnica postala je moj vlastiti Putnik, pa se činilo normalno da i nosi to ime. Ona je ono što ću ostaviti u nasljedstvu iako u nekom ljepšem obliku. Moje riječi počivat će u umovima svih ljudi koji ih prihvate. Možda će ih jednog dana neki otac prepričavati za stolom svojoj djevojčici.

HOBI

Priča o "Putniku"

21. Prosinac Nosila ga je koračnica, moćna koračnica i tiha povorka bez boja. Dočekala ga je konačnica, okrutna konačnica na koncu njegovog junačkog boja. Pratile su ga svijeće, užarene svijeće i odjek koraka brojnih nogu. Bez plamena on pronaći neće već utabani put ka Bogu. Pokrile su ga ruže, crvene ruže i crni teški kamen. Ispratile ga suze, slane suze Mokri trag je ostao za znamen. Otišao je otac, mili moj otac. Zar u hladnu crnu zemlju? Ona za drušu nije, već za kotac. Bijeda caruje u podzemlju.		Boginja Pred noge mi prosuše raj. Ne bacajte biserje pred svinje. Tako blještav tako - taj, da ja ne znam što bi s njime. Na glavu mi staviše zlato, ruke su još cne, šporke. Čitoče baš su zato moje riječi sada gorke. Haljinu mi oni obukoše, od blaga svakojaka. Silom je oni navukoše preko nošnje prosjaka. Daše mi sunce cijelo, da me svijetli, da me grije. Bolno sad je ovo tijelo, jer za njega sunce nije. Kao da poslaše me božanstva, žele me svojom dovijeka. No, nisam ja iz božjeg carstva, ja sam dijete čovjeka.
	Priča o "Putniku" "Tko se od nas sjeća nečega tako bliskog, ali opet tako skrivenog kao što je djetinjstvo? Stoji ono negdje pohranjeno duboko u umu i ponekad bljesne kao nenadano sjećanje. Ipak svjesno ga ne mogu dozvati. Kao da taj svijet nije bio moj. Kao da to dijete nije izraslo u ovo što sam ja sada. Djetinjstvo je zaborav. Kao davno pročitana knjiga kojoj ne pamtiš likove, osim možda glavnih junaka jer junake svi pamte. Ipak ponekad se pokušam vratiti tamo. Krenem dobro znanim cestama. No na putu me zaustavi nekakava čudnovata sila. Pa stojim i promatram sjene i oblike koji su jednom bili živi. Ne mogu dalje. Do uha mi dopre Putnik Petra Preradovića prevaljan preko očevih usana. Sjene i oblici poprime izgled naše stare dnevne sobe. Ja sjedim ocu s lijeva. On povlači cigaretu i dim mu se komeša oko brkova. Oči mu lutaju po sobi i zaustavljaju se na mojim očima. Dok gledam u njih zagrli me nekakav blaženi mir. Te njegove oči dobro su mi znane, još ih i danas srećem u ogledalu. Otac mi pripovjeda o putniku. Te rječi nisu njegove. Naučio ih je davno iz neke sada požutjele knjige. Ali lice mi je u blagom grču i meni je jasno da osjeća svaku riječ kao neku stranu ranu. Onda mi prepriča i zadnju strofu. Sjećanje prsne. Djetinjstvo se ponovo vrati u gomilu sjena i oblika. Trudim se ponovo dodirnuti nešto iz tog svijeta, ali uvijek dolazim samo do Putnika." Ulomak je ovo iz neke stare školske zadaće u kojoj se od mene tražilo da opišem dio svog djetinjstva. Vjerojatno je ovaj ulomak zapravo najistinitije svjedočanstvo o početcima zaljubljenosti u poeziju,mene,koja se sada već usudjuje nazvati pjesnikinjom. Upravo zbog Putnika, upravo zbog očevih očiju, kroz život sam ispisala stranice i stranice raznih bilježnica mislima koje sam oduvijek s lakoćom pretvarala u stihove. Bile su to dječje naivne i razigrane misli koje su se objavljivale na posljednjim stranicama časopisa sve dok se u meni nije pojavio očekivani mladenački bunt i velika razočaranost prema svijetu bez ljepote u kojemu sam naizgled bila zatočena. Tada sam u skučenoj sobi đačkog doma, daleko od obitelji i sama u neznanom svijetu napisala "Odrastanje" - pjesmu o gubitku djeteta u sebi. Zapisala sam ju tada u smedju bilježnicu debelih korica, nimalo svjesna da će upravo ta bilježnica biti rukom ispisana verzija moje prve zbirke. Tada sam živjela na relaciji Split-Korčula i tjedno sam provodila sate i sate sama na palubi broda. Postajala sam sve svjesnija ljudi oko sebe i često sam razmišljala o istini iza njihovij lica. Upravo na palubi nastao je "Putnik", "Kad jednom prodjem pokraj tebe", "Mistika", "Tišino možeš li me čuti?", "Brod" i brojne druge pjesme za koje sam crpila inspiraciju iz putnika koji su na plastičnim bijelim klupama ispijali kavu. Nekako sam se sve više povezivala sa svojim dječjim sjećanjem i činilo mi se kao da je ono zapravo očevo proročanstvo o životu koji me čeka. Možda zato što je to sjećanje često naviralo ispred mojih očiju sada bolno i teško jer oca više nema, možda zato što je tuga ostala i meni kao posljednja veza s njim, možda iz nekog nepoznatog razloga, moja poezija prestala je reflektirati bunt i počela je poprimati sve mračniji oblik. Iz tog mraka proizišle su pjesme poput "Pokajnička fantazija", "Sudar sudbina", "Rubna stvarnost" i ostale koje su sadržajno tužne ili barem imaju sjetan prizvuk. Onda sam odjednom prestala biti putnik i vratila se na rodnu Korčulu. Nakon toliko vremena daleko od doma, bila sam stranac na ulicama po kojima sam kao dijete trčala ganjajući loptu. Ali ipak, brzo sam izgubila taj osjećaj otudjenosti i prihvatila ponovno crni otok kao nikad izgubljeni dio mene. Upravo sam na Korčuli ispisala do kraja stranice smedje bilježnice. Tu sam napisala pjesme socijalne tematike, pjesme koje su se bavile tugom, pjesme koje su pomalo ravnodušne, pa čak i pjesme o ljubavi na jedan čudan i meni svojstven način. Smedja bilježnica postala je moj vlastiti Putnik, pa se činilo normalno da i nosi to ime. Ona je ono što ću ostaviti u nasljedstvu iako u nekom ljepšem obliku. Moje riječi počivat će u umovima svih ljudi koji ih prihvate. Možda će ih jednog dana neki otac prepričavati za stolom svojoj djevojčici.