Nastavom hrvatskog jezika u osnovnim školama učenici stječu prvu pismenost i naviku brzog, svjesnog i izražajnog čitanja. Slobodno možemo reći kako su to primarna čovjekova znanja kojima će se svakodnevno služiti i koja ih osposobljavaju za svako daljnje obrazovanje. Specifični zadaci nastave hrvatskog jezika jesu usvajanje tehnike čitanja i pisanja, razvijanje kulture čitanja, bogaćenje dječjeg rječnika, osposobljavanje za daljnje obrazovanje, usmeno i pismeno izražavanje itd. (prema Ribić-Matanović, 1966). Prije polaska u školu dijete je auditivnim putem zapamtilo veliki broj riječi, ali u školi se susreće s vizualnim simbolima. Odrastao čovjek čitanjem zahvaća semantičke jezične cjeline. Ali kod početnika, to je puno drugačije. On tek mora uspostaviti vezu između grafema i glasa, tj. vizualnu sliku mora vezati uz govor. On će to činiti sintetički, kretati se od slova do slova (slovkati) i sklapati u riječ. Na kraju prve godine poučavanja obično se to sklapanja ubrza i njihove čitačke vještine nalikuju odraslima. Pisanje je, također, vrlo složen proces. Početnici kadkad imaju veće teškoće u usvajanju pisanja nego čitanja. Kod ovog procesa, učenik mora čuti izgovorenu riječ i prenijeti je na papir. Funkcije koje omogućuju ovaj proces su vizualne, auditivne i motoričke. Navedeno je kako učenik mora uspostaviti vezu između napisanog slova i glasa kod čitanja, kod pisanju između glasa i pisanog slova. Upravo nesposobnost formiranja takvih veza uzrok je poteškoća u čitanju i pisanju koje spadaju u specifične teškoće učenja. Glavne teškoće u čitanju i pisanju su disleksija i disgrafija.
INFORMACIJE O KONTKATUcreated with
Website Builder Software .