Freud
je začetnik psihoanalize, a najveći utjecaj imao na području kliničke
psihologije, gdje su njegovi modeli ličnosti i psihoanalitičke tehnike
dao
osnovu onoga što je glavni pravac u psihoterapiji.
Njegov
doprinos u razvojnoj
psihologiji bila je teorija faza psihoseksualnog razvoja. Freudova
razvojna
teorija bila je da je svako dijete rođeno s određenom količinom
seksualne
energije odnosno – libido, koja se kako dijete raste usmjerava na
određena
mjesta u tijelu – erogene zone. Freudova teorija dječjeg razvoja ima
dva
temeljna pojma koja su danas još prihvaćena.
Freud
razlikuje sljedeće faze
razvoja:
·Oralnu fazu (do 18 mj.)
·Analnu fazu (18. mj. –
3. g.)
·Falusnu fazu (3. g. –
5. g.)
·Fazu latencije (6. g.
– 12. g.)
·Genitalnu fazu (12. g.
-)
Prvo
je njegovo odbijanje i potpuno
nativističkog i strogo okolinskog objašnjenja ljudskog ponašanja.
Zalagao se za
interakcionistčko gledište odnosno shvaćanje da je ljudski razvoj
rezultat kombiniranog
djelovanja naslijeđa i okoline.
Druga
je Freudova pretpostavka da rana
iskustva mogu imati važan utjecaj na ponašanje u kasnijem životu.
Ističe da se struktura ličnosti
sastoji od: ida, ega i suoerega.