Ronjenje na dah je aktivnost stara kao i samo čovječanstvo. Više nego bilo koji drugi sport, ronjenje na dah se temelji na starim podsvijesnim refleksima zapisanima u ljudskom genomu.

Za prvih 9 mjeseci života, ljudi egzistiraju u vodenom okolišu vrlo sličnom morskoj vodi.

Ako je dijete potopljeno pod vodom, ono instinktivno drži dah do 40 sekundi dok pliva prsno, a izgleda da izgubi tu sposobnost čim prohoda. Buđenja tih refleksa je jedan od najvažnijih elemenata u ronjenju na dah, dajući time bolju sposobnosti ljudi da se zaštite na velikim dubinama.

Jedni od najstarijih podataka o ronjenju na dah datiraju iz 3. stoljeća prije Krista u Japanu gdje se po prvi put spominju "AMA", muškarci i žene ronioci, sakupljači prirodnih bogatstava pod morem. Tradicija se održala do današnjih dana no samo u žena, sakupljačica kamenica, rakova i algi.

Jedna od poznatijih anegdota iz prošlog stoljeća spominje Grka Haggi Statti. 1913. godine brod talijanske mornarice ostao je bez sidra. Haggi Statti ponudio se da će sidro pronaći i izroniti. Više puta je uz pomoć utega zaronio na dubinu preko 70 metara dok nije zavezao konop za sidro. Brodski liječnik bio je zaprepašten njegovim sposobnostima